news-details
Kultura

Uzbuđuje me život u tuđim cipelama

Izvor: Dan  

Autor: Aleksandar Ćuković

Plejadi crnogorskih glumaca koji karijeru grade u Beogradu pridružila se i Budvanka Jovana Todorović, doktorand glume na tamošnjoj Akademiji lepih umetnosti i multimedija u klasi profesorice Vide Ognjenović. U rubrici Kultura prenosimo njen intervju objavljen u dnevnom listu Dan.

.............................................................................................................................

Internet, brzina, vijek viriliovske dromologije... gdje je pozoriste i kuda ide?

- U današnje vrijeme se, rekla bih, nama umjetnicima prigovara kada kritički promišljamo i javno komentrišemo nepovoljno stanje u kojem se umjetnost, a u ovom slučaju pozorište, nalazi u doba brzih globalističkih kretanja, interneta, youtube-a, društvenih mreža itd. Nailazimo na osude i neslaganje sa pojedincima koji smatraju da smo isuviše staromodni i da ne pristajemo da živimo u skladu sa novim vremenom i inovacijama koje ono donosi. To je potpuno pogrešno, svi mi ili bar većina nas koristi internet i društvene mreže u svrhu reklame i promocije, ali treba postaviti granicu i na pametan način iskoristiti inovacije o kojima smo prije ne tako mnogo godina mogli samo da sanjamo.

Pozorište je živa stvar, ono nije ni instant ni brzo, i tu dolazi do problema i nerazumijevanja sa savremenim svijetom. Ljudi su navikli na brzinu, otuđili su se, sve je više lošeg sadržaja koji nam plasiraju mediji, prije svega mislim na rijaliti programe. Zadatak nas umjetnika jeste da se borimo sa tim, da provociramo i iskažemo svoj bunt.

Ono što mi daje nadu jeste situacija koja nam se upravo dešava u doba pandemije korona virusa, kada su skoro sva pozorišta na youtube-u emitovala snimke starih i novih predstava, a što je pratio i podržao veliki broj gledalaca. Iako doživljaj žive riječi i njenog prenosa putem monitor nije i ne može biti isti, ono što obećava jeste velika zainteresovanost javnosti za teatar. Mišljenja sam da će pozorište i umjetnost uopšte, uprkos svim izazovima digitalnog doba, “pobijediti” jer čovjek nije predodređen da bude robot već kreativno i emotivno biće.

Ostvarili ste uloge i u pozoristu i na filmu... Pozoriste ili film? Zasto?

- Biću iskrena i reći ću pozorište. Od malena sam teatar doživljavala na poseban način, kao svojevrsni hram, sveto mjesto. Volim žive stvari, volim kontakt sa publikom i proces stvaranja uloge. Radujem se svakom novom projektu u pozorištu, svakom ulogom upoznajem sebe na novi način, energija koju živa publika prenosi na nas glumce je nezamjenljiva.

To ne znači da ne volim film, ali je tu proces rada potpuno drugačiji i meni kao umjetnici manje privlačan. Ono što me najviše uzbuđuje jeste upravo živost koju pozorište posjeduje, njegov miris, škripa dasaka, zvuk aplauza, kretanje prašnjavim fundusima, pozitivan naboj pred svaki izlazak na scenu, a naročito sam proces stvaranja uloge i život u tuđim “cipelama”.

Kakvi su poznati glumci iza scene? Koji projekat i koje poznanstvo glumcem i rediteljem posebno pamtite?

- Imala sam sreću da upoznam i da sarađujem sa zaista velikim glumcima poput Ivana Bosiljčića, Slobodana Beštića, Zorana Ćosića, Andreja Maričića, Biljane Đurović i mnoge druge, kao i sa rediteljima poput Vide Ognjenović, Božidara Đurovića, Danila Bećkovića... Nije mi lako da izdvojim nekoga posebno, pogotovo jer su svi oni, u prvom redu, dobri ljudi, iskreni prijatelji i podrška. Sa druge strane, to su profesionalci velikih razmjera i ošti kritičari kada to treba da budu.

Mladom glumcu je bitno da na početku karijere dobije podršku iskusnijih i uglednih kolega, a ja sam je bezuslovno imala i na tome sam im lično i profesionalno zahvalna. Ako bih izdvajala projekat koji je u meni ostavio dubokog traga, to bi svakako bila predstava “Ljubavna prepiska Marine Cvetajeve i Borisa Pasternaka” u režiji Vide Ognjenović.

U pitanju je prošlogodišnja duodrama sa kojom sam debitovala na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu, u produkciji Festivala proizvedenih predstava. Borisa Pasternaka igra Slobodan Beštić, a uloga Marine Cvetajeve pripala je meni. Rad na ulozi kao i podrška, požrtvovanost i ljubav koju sam osjećala u radu sa Vidom Ognjenović i Slobodanom Beštićem nemaju cijenu. Saradnja sa njima će mi sigurno ostati u najljepšem sjećanju, a ova uloga vjerovatno jedna od najdražih.

Koliko je danas tesko doci do uloge?

- Veoma je teško jer je danas glumaca mnogo, a projekata znatno manje. Morate biti zaista jako dobri, profesionalni i uporni kako biste dobili ulogu. Uvijek je tu jednim dijelom prisutan i faktor sreće, ali upornost i trud su, rekla bih, zaista presudni. U bivšoj Jugoslaviji postojalo je svega nekoliko akademija dramskih umjetnosti, a sada ih je mnogo više, pa je samim tim i broj glumaca višestruko uvećan, što direktno utiče na povećanje konkurentnosti.

Kako ocjenjujete stanje u kulturi kod nas?

- Koliko se novca izdvaja za kulturu, još se dobro i držimo. Šalu na stranu, jako malo novca se izdvaja za kulturu što je negativan trend ne samo u našoj zemlji. Stub jednog naroda i jedne države trebalo bi da bude kultura, koja je, nažalost, kod nas često na posljednjem mjestu. Umjetnici žive na rubu egzistencije i prepušteni su u većini slučajeva sami sebi.

Hoce li pozoriste opstati?

- Pozorište opstaje preko 2.000 godina, još od antičke Grčke koja je ovoj umjetnost posebno pridavala na značaju kako bi bila društveni korektiv. Svaka civilizacija imala je određene oblike teatra i performansa koji su bili i kritika i slika društva. Tako je i danas, a sigurna sam da će biti i u budućnosti. Ova umjetnost, kao i sve druge umjetnosti će opstati i naći svoj put u svakom društvenom poretku. Potreba čovjeka za izražajem kroz pokret, riječ i pjesmu, kao i za izražajem uopšte arhetipska je i trajna.

Postoji li danas luksuz odbijanja uloge? Koju ulogu prizeljkujete?

- Uprkos svemu onome što sam već pomenula pravi profesionalac ipak neće pristati na svaku ponudu koju dobije. Iako pripadam generaciji mlađih glumaca nekoliko puta sam odbila ponuđenu ulogu iz razloga profesionalne prirode. Naravno da postoje uloge koje priželjkujem i za koje se nadam da ću imati priliku da igram. Uloga koju bih voljela da igram u skorijoj budućnosti jeste uloga Hede Gabler u istoimenoj drami Henrika Ibzena, kao i uloga Nušićeve Gospođe ministarke.

U djelima kog dramskog pisca uzivate?

-Rado čitam i uživam u raznim djelima mnogih dramskih pisaca, međutim za vrijeme izolacije aktivno sam čitala drame, i posebnu pažnju sam posvetila Bertoltu Brehtu, Ingmaru Bergmanu i Eženu Jonesku koje bih preporučila i vašim čitaocima.

Na cemu trenutno radite? Kakvi su Vasi planovi za dalje?

- Trenutno završavam prvu godinu doktorskih studija dramskih umjetnosti na Fakultetu savremenih umetnosti u Beogradu i pripremam monodramu kojoj se jako radujem. Novonastala situacija sa Koronavirusom nas je sve malo usporila, ali raduje me što se situacija smiruje i što ću uskoro, nadam se, ponovo zaigrati na “daskama koje život znače” u pet predstava u kojima inače igram u beogradskim pozorištima.