news-details
Lice

Vasilije Nikitović Naslovne stranice tabloida su mnogo drastičniji primjer teorije zavjere

Izvor: B92 

Autor : Sanja Ćulibrk

Foto: Jelena Jovanov

U rubrici Lice prenosimo intervju B92 sa beogradskim režiserom Vasilijem Nikitovićem, rođenim Baraninom, čiji je dugometražni prvijenac “Četiri ruže”  crnogorsku premijeru imao devetog januara ove godine u Baru.

........................................................................................................................................................

Da bi nastalo dobro djelo, potrebno je vrijeme. Vrijeme da se rodi ideja, sazri, naravno vrijeme i da se nađe budžet. Ali kada je reditelj siguran u svoj film, reakcija publike ne može da izostane. Tako je bilo sa filmom "Četiri ruže", koji je prikazan u decembru.

Snimao se desetak godina, sa sjajnom glumačkom ekipom, muzikom koja je bila važna za priču o noćnom životu u Beogradu ili bilo kojem drugom gradu na svijetu i kao takva bila izuzetno zapažena. Vasilije Nikitović režiju je završio u klasi profesora Miše Radivojevića, a pre toga je, kako sam kaže, imao sreću i čast da uči od Emira Kusturice, s kojim je sarađivao na nekoliko njegovih filmova. Vasilije Nikitović je takođe otac osmoro djece i muž Marije, koja je bila zadužena za muziku iz filma "Četiri ruže". Za B92.net kaže da je biti dobar otac i dobar muž lako. Mnogo lakše nego biti loš otac i loš muž. To je cijela tajna.

Za deset godina, koliko ste snimali prvijenac "Četiri ruže", društvo koje nas okružuje kao da se nije promenilo. Kako objašnjavate to?

-U današnje vrijeme, kada su nam informacije iz cijelog svijeta dostupne u realnom vremenu, jedan događaj sustiže drugi, a svaki sljedeći mora biti još intenzivniji i još šokantniji kako bi zaokupio našu pažnju. Tako se stiče utisak da se život mijenja velikom brzinom, da smo sudionici epohalnih promjena i da se stvari oko nas i naši životi ubrzano mijenjaju. U stvari smo sve više i više zbunjeni posmatrači jednog te istog, i tako jednostavnog - života.

Sve nam bude jasno već narednog jutra, kada se probudimo samo jedan dan stariji, a sve drugo je manje-više isto. Upravo o tome govori i film “Četiri ruže”, gdje se od izlaska sunca pa do novog svitanja izdešava sve i svašta, i na kraju je, kao i u životu, samo jedno bitno - kako ste se vi ponijeli u tom dešavanju, koju ste stranu izabrali na raskrsnici, odnosno, da li ste bili na strani dobra ili zla. To su univerzalne stvari koje karakterišu podjednako i pećinskog čovjeka i brokera na berzi. Zato je toliko čudan taj utisak da se u deset godina, koliko je stvaran film “Četiri ruže”, ništa nije promijenilo. Ono što se sigurno mijenja su samo modeli telefona kojima mi taj svet konzumiramo. -

Izjavili ste da biste, da niste reditelj, bili psihijatar, pa možete li preciznije da odgovorite na ovo pitanje - kojim riječima biste opisali naše društvo tokom pandemije, kako smo to kolektivno podnijeli i shvatili?

-Psihijatar i reditelj bave se istim poslom - pokušavaju da pomognu čovjeku da se snađe u vrtlozima sopstvenog bića. I jedan i drugi različitim sredstvima suočavaju čovjeka sa njegovim strahovima, otvaraju razna skrivena pitanja, preispituju postupke i traže najbolje rješenje i dozu prave terapije. Može se reći da je psihijatar u ovoj igri u određenoj prednosti u odnosu na reditelja, jer ima mogućnost da napiše recept sa ljekovima.

Pandemija je čovjeka suočila sa strahom od smrti. To je ono o čemu čovjek najmanje voli da razmišlja, jer smo kao ljudska bića naštimovani tako da nam glavni pokretači budu radost i život. I kada nam spočitavaju da kao društvo olako zaboravljamo teške trenutke, i kada nam neki analitičari ponavljaju da Srbi nemaju pamćenje, upravo zaboravljaju da je u prirodi ljudskog bića da ide naprijed, da teži ka sreći i da se ne vezuje za ružne i teške emocije, jer takve ljude naš narod s pravom naziva zlopamtilima. Nadajmo se da je pandemija iza nas i vjerujemo da smo uvidjeli kolika je vrijednost svakog ljudskog života. I to je puna kapa.-


Svi su pričali o "vraćanju porodici" tokom pandemije. Uslijed briga i posla kao da se zaboravio značaj porodice. Hoće li se nešto promijeniti posle pandemije?

-Vjerujem da pandemije nisu potrebne da bismo shvatili važnost, značaj i ljepotu porodice. Bilo bi lijepo da pomislim da će sada biti više srećnih porodica, ali kao što na početku rekosmo, ništa se značajno kroz vrijeme i događaje ne mijenja u glavama ljudi. Onima kojima je porodica bila najvažnija prije pandemije biće isto toliko najvažnija i nakon pandemije. Onima kojima je nešto drugo bilo važno ili najvažnije biće im isto toliko važno to nešto drugo i prije i poslije.-

Rodilo Vam se osmo dijete. Šta za Vas znači porodica?

-'Naša familija je od prije nekoliko dana još brojnija i još bogatija. Rodio se Dimitrije Nikitović i donio nam ogromnu radost i snagu. Novi život donosi upravo ono što i sam kaže - novi život. Ne postoji ništa veće i bitnije od života, i upravo mi to daje još više energije za borbu i za nove radne pobjede. Čak i oni ljudi kojima je više stalo do materijalnih dobara, pa i oni su srećniji kad imaju više nego kad imaju manje. Kada nam je kao državi potrebna pomoć, ne tražimo je od Monaka, nego od mnogoljudne Rusije ili Kine.-

Je li teško u Srbiji biti dobar otac osmoro djece i dobar muž? Koja je Vaša tajna koju možete da podijelite sa nama?

-Вiti dobar otac i dobar muž je lako. Mnogo lakše nego biti loš otac i loš muž. To je cijela tajna. Vjerujem u Božju pomoć, a to nije tajna, već posvjedočena istina.-'

U kom obliku i koliko će se ogledati posljedice pandemije na kulturu?

-Biće manje novca za kulturu, naročito za skupe projekte kao što su filmovi. Onima koji su se kulturom bavili zbog novca možda manjak novca probudi i malo mašte, pa će i njihova djela više obilovati smislom. Mislim da treba obratiti pažnju na samostalne umjetnike kojima bi pomoć države značila mnogo, a mi iz industrije filma i šou-biznisa već ćemo se nekako snaći kao i do sada. Značaj kulture na razvoj i oblikovanje društva je neizmjeran, ali kukanje da će zbog nedostatka novca nestati kultura je pretjerano. Nećemo se vratiti u kameno doba.-

Kako su Vama protekli ovi dani, jeste li pronašli neku inspiraciju za naredni film?

-Inspiraciju za novi film smo već pretočili u novi scenario. Film “Kruna” čiji scenario potpisujem zajedno sa Draganom Gagijem Jovanovićem, Dušanom Bulićem i Dragoljubom Stojkovićem, a koji je nastao po ideji Dragana Jovanovića i Aleksandra Karajovića, u planu je da se snima već početkom septembra. I da se vratim na prethodno pitanje… kako će kultura bez velikog novca - što se nas tiče, kao i do sada - lako.-

Vrijeme vanrednog stanja proveli smo u vikendici u Vrčinu, gdje je cijela porodica boravila u prirodi. I kada ne bi morali da se vratimo u “stari” normalan život, kladim se da bi na glasanju preovladao stav da odavde ne treba da mrdamo.-

Vaš film "Četiri ruže" doživio je dobre kritike i dobar odziv publike u bioskopima. Jeste li to i očekivali?

-Zatalasali smo more. To nam je i bio cilj. Znali smo da će ovaj dugo očekivani mali film biti neočekivano dobro prihvaćen jer je iskren, tačan i ujedno šokantan i zabavan. Znali smo da ćemo pod pravim uglom doprijeti do naše publike, i ovo je sada njihov film, a ja sam samo jedan od gledalaca koji “Četiri ruže” doživljava i nanovo dijeli svoje utiske s vjernom i divnom publikom, kojoj i ovim putem, u ime cjelokupne filmske ekipe, izražavam poštovanje i zahvalnost za ljubav i podršku koju nam pruža.-

Je l' bio opterećujući imperativ da Vaš prvijenac bude na nivou glumačkih zvijezda?

-To ni u kom slučaju nije bilo opterećenje, već naprotiv, to je jedan od najljepših i najvećih darova ovog filma. Zaista, “Četiri ruže” okupile su sjajne glumce i sjajne saradnike, rekao bih, filmske legende, dobre ljude i najbolje prijatelje. I zbog toga sam dodatno veoma ponosan i na njihov veliki uspjeh u ovom našem zajedničkom, filmskom djelu. “Četiri ruže” pomalo mi danas liče na dijete koje smo zajedno podizali svih ovih desetak godina. Nadam se da će u narednim projektima i naša fimska porodica biti sve bogatija.-

Kad god se nešto veliko događa, određeni broj ljudi smatra da je to teorija zavjere da bi se skrenula pažnja sa neke teme. Na koju temu ne smijemo da zaboravimo ni usred ovih vremena?

-Teorija zavjere uvijek me podsjeti na onaj neki strip u kojem jedna ovca ubjeđuje stado riječima - vjerujte mi, pastir i pas rade zajedno! A stado mu se smije i kaže - opet ti i tvoje teorije zavjere! Čovječanstvo je puno stvari za koje nikada nećemo saznati pravu istinu, recimo ko je ubio Kenedija ili pravi sastojak koka-kole! U krajnjoj liniji nisu teorije zavjere jedine “dimne zavjese” savremenog svijeta. Naslovne stranice tabloidnih novina su mnogo drastičniji primjer, ako mene pitate. Ali i za jedno i za drugo važi isto pravilo - da nas te i takve stvari ne smiju odvajati od pravog života. A pravi život je onaj u kojem se stvara. Nekad novi život, nekad novi film, a nekad prosto samo zasadim neko novo povrće, ovdje u bašti u Vrčinu.-